Susret ribara trebao bi biti mjesto na kojem se najglasnije čuju – ribari. Oni koji svakodnevno izlaze na more, izvlače mreže, ovise o vremenu, ulovu i pravilima koja im određuju uvjete rada. No nakon 29. Susreta ribara Hrvatske obrtničke komore (HOK), održanog u Malom Lošinju, ostao je dojam da su upravo oni koji bi trebali biti u središtu takvog okupljanja ponovno ostali nedovoljno zastupljeni.
Na to je otvoreno upozorila Ivana Blaženić iz obiteljskog obrta Mramorka, koji se bavi morskim ribolovom i prodajom ribe. Njezina obitelj ribarstvom se bavi više od 120 godina. To nije priča iz stručne prezentacije ni administrativnog izvješća, nego iskustvo ljudi kojima je more svakodnevno radno mjesto, a ribarstvo obiteljski posao i način života.
Njezina poruka organizatorima nije nimalo bezazlena: ako se organizira Susret ribara, onda bi ribari trebali imati glavnu riječ.
„Mi ribari trebali bismo biti za govornicom, a institucije u publici“
Blaženić ne osporava trud organizatora, kvalitetu programa ni važnost stručnih tema. Naprotiv, priznaje da je Susret bio dobro organiziran i sadržajno raznolik. No upravo zato njezino pitanje ima dodatnu težinu: jesu li se tijekom susreta dovoljno čuli oni zbog kojih se takvi skupovi uopće organiziraju?
„Mi ribari trebali bismo biti za govornicom, a predstavnici Uprave ribarstva i institucija u publici – slušati nas i čuti kako izgleda stvarni život na moru“, poručuje.
Smatra da se o ribarstvu prečesto raspravlja kroz propise, nove obveze, pravilnike i teorijske modele, dok se premalo prostora daje iskustvima ljudi koji te odluke svakodnevno moraju provoditi.
A stvarnost ribara nije jednostavna. Posao ovisi o vremenu, stanju mora i ulovu. Planiranje je teško, a promjene pravila i sve veće administrativne obveze dodatno otežavaju poslovanje. Od ribara se, upozorava, očekuje da uz svoj osnovni posao postanu i knjigovođe, administratori te stručnjaci za sve složenije sustave.
Jedno je, smatra, donositi pravila iz ureda, a nešto sasvim drugo provoditi ih nakon napornog dana na moru.
Ribari govore, institucije obećavaju, a problemi ostaju
Posebno je frustrira osjećaj da se problemi na takvim susretima mogu iznijeti, ali da se nakon toga malo toga promijeni.
Ribari upozoravaju na teškoće, iznose konkretne situacije i traže rješenja. No odgovori se, prema njezinu iskustvu, često svode na ljubazan osmijeh i poruku da će biti bolje. Nakon susreta vraćaju se svojim brodovima, mrežama, računima i istim problemima koji ih čekaju svakoga dana.
Upravo je zato njezin dojam o sastavu sudionika posebno kritičan.
„Najviše me pogodilo što je, prema mom dojmu, bilo najmanje ribara. Bilo je puno predstavnika institucija, stručnjaka, izlagača i ljudi u odijelima, a premalo onih koji žive od mora“, upozorava Blaženić.
Naravno, stručnjaci, znanstvenici i institucije imaju važnu ulogu u razvoju ribarstva. No njihova rasprava gubi smisao ako se udalji od stvarnosti ljudi na koje se odluke odnose. Propisi i strategije ne mogu biti sami sebi svrha, osobito kada se donose za djelatnost u kojoj se svakodnevno bore s nepredvidivim uvjetima i sve većim troškovima.
Obitelj s više od 120 godina ribarske tradicije pita se ima li ribarstvo budućnost
Upozorenje Ivane Blaženić dolazi u trenutku kada službeni podaci pokazuju da se broj obrta u morskom ribolovu u Hrvatskoj smanjuje već petu godinu zaredom.
Prema podacima Ministarstva gospodarstva iz Obrtnog registra, koje je analizirala Hrvatska obrtnička komora, krajem rujna 2026. u Hrvatskoj je bilo 1.548 obrta u morskom ribolovu. U usporedbi s rujnom 2021. riječ je o 68 obrta manje, odnosno padu od 4,2 posto.
Podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pokazuju i da je u istom razdoblju broj obrtnika i radnika u obrtima u djelatnostima morskog ribolova i marikulture smanjen za 147, na ukupno 2.128 osoba.
Ti podaci sami po sebi ne objašnjavaju razloge pada, ali jasno pokazuju da se broj ljudi i obrta u ovoj djelatnosti smanjuje. Zato pitanje koje postavlja obitelj s više od 120 godina ribarske tradicije nije samo pitanje nezadovoljstva jednim susretom.
Koliko će još obitelji imati snage i volje nastaviti se baviti ribarstvom? I tko će ostati na moru ako oni koji od njega žive imaju osjećaj da se njihove probleme čuje tek usput, između prezentacija i službenih obraćanja?
Blaženić ne traži da ribari budu oslobođeni svih obveza. Traži da ih se sasluša, razumije i uključi u donošenje pravila koja izravno utječu na njihov posao, egzistenciju i obitelji.
Ako se ne čuju ribari, čemu onda služi Susret ribara?
Ovo upozorenje ne bi trebalo završiti kao još jedna izjava nezadovoljne sudionice koja će se prenijeti, pročitati i zaboraviti. Ono otvara pitanje koje bi organizatori Susreta ribara trebali ozbiljno razmotriti: je li svrha takvog okupljanja predstavljanje institucija i stručnih tema ili stvaranje prostora u kojem će ribari napokon moći govoriti o problemima koje žive svaki dan?
Ako ribari na vlastitom susretu nemaju dovoljno prostora za glas, iskustvo i konkretne probleme, onda se ne radi samo o propustu u organizaciji programa. Radi se o propuštenoj prilici da se čuje upravo ona skupina zbog koje bi takav susret trebao postojati.
Jer ribarstvo se ne održava prezentacijama, pravilnicima i govorima. Održavaju ga ljudi koji izlaze na more, riskiraju, rade i od tog posla prehranjuju svoje obitelji.
A ako njihova poruka ne dopire do onih koji odlučuju, onda je možda doista vrijeme da se promijeni ne samo program sljedećeg Susreta ribara, nego i način na koji institucije slušaju ljude koje bi trebale predstavljati.
