Stotine tisuća hrvatskih obrtnika obvezno financiraju Hrvatsku obrtničku komoru, ali kada se bira njezin predsjednik, nemaju pravo neposredno odlučivati tko će biti na njezinu čelu.
Ne postoji načelo „jedan član – jedan glas”. Odluku donose članovi Skupštine HOK-a, a dugogodišnji obrtnik s kojim smo razgovarali tvrdi da se velik dio posla obavlja daleko od očiju javnosti – prije samog izbornog dana.
Naš sugovornik pristao je razgovarati o funkcioniranju komorskog sustava pod uvjetom da ne otkrivamo njegov identitet. Tvrdi da se potpora kandidatima osigurava unaprijed, lobiranjem i dogovorima, a izborna Skupština na kraju samo potvrđuje ono što je već dogovoreno.
„Sve je to velika farsa”, poručuje obrtnik koji smatra da je sustav zatvoren i podložan utjecaju ljudi koji vode komorsku organizaciju.
Pitanje koje se pritom nameće nije samo tko će osvojiti novi mandat, nego i koliko je izborni sustav HOK-a doista reprezentativan. Jer oni koji obvezno plaćaju Komoru nemaju mogućnost neposredno izabrati čovjeka koji će je voditi.
„Dogovoriš većinu, a onda ti 50 veličanstvenih ukaže povjerenje”
„Cilj lobiranja je dogovoriti da će ti većina skupštinara na dan izbora dati svoj glas. ‘Slomiti’ one koji nemaju karakter i lako se prodaju. Kada sve dogovoriš, ušetaš se u svečanu dvoranu Hrvatske obrtničke komore i čekaš da ti 50 veličanstvenih ukaže povjerenje, u ime stotina tisuća hrvatskih obrtnika. Izbori su baš skrojeni prema tebi, a ti samo koristiš što ti srce pruža”, priča nam dugogodišnji obrtnik, razočaran ljudima koji vode komorski sustav.
Njegova je tvrdnja da se stvarna borba za potporu ne vodi na samoj izbornoj Skupštini, nego mnogo prije njezina održavanja. Skupštinari formalno odlučuju, ali se, prema njegovu opisu, njihovi glasovi nastoje osigurati unaprijed.
Tko su ljudi koji odlučuju o predsjedniku HOK-a, kako su došli do svojih mjesta i kome zapravo polažu račune? To su pitanja koja bi trebala zanimati svakog obrtnika koji obvezno financira komorski sustav.
„Na kraju dobiješ ekipu kojom možeš upravljati na daljinski upravljač”
Sugovornik smatra da se takav odnos snaga ne stvara tek uoči izbora za predsjednika HOK-a. Prema njegovu mišljenju, sve počinje mnogo ranije, kroz način na koji se biraju predstavnici na nižim razinama komorskog sustava.
„Sve je to velika farsa. U Skupštini su ljudi pomno odabrani. Oni bi trebali biti predstavnici svih hrvatskih obrtnika, ali u praksi su to zapravo ljudi koji su u većini slučajeva podobni vodstvu lokalnih udruženja, a koje je pod direktnim utjecajem vodstva HOK-a koje nadzire njihov rad”, tvrdi.
Posebno problematizira izbor šefova sekcija i cehova, smatrajući da se upravo na tim razinama oblikuje krug ljudi koji će poslije odlučivati o vodstvu Komore.
„Ma to je potpuno zatvorena i nedemokratska priča, apsolutno neprimjerena demokraciji. Čak cijeli proces izbora je od samog početka često sama farsa, od izbora pročelnika Sekcija do predsjednika Cehova. Na kraju dobiješ ekipu kojom možeš upravljati na daljinski upravljač. Upravo je to na ovim izborima postigao Dalibor Kratohvil”, tvrdi naš sugovornik.
Riječ je o njegovoj ocjeni funkcioniranja komorskog sustava i načina na koji se, prema njegovu mišljenju, osigurava potpora aktualnom predsjedniku. No najteže optužbe odnose se na način na koji se ta potpora navodno pridobiva.
„Nekome obećaš radno mjesto za kćer, nekome mjesto potpredsjednika HOK-a”
Kako se, prema tvrdnjama našeg sugovornika, osiguravaju glasovi? Spominje obećanja radnih mjesta, raspisivanje natječaja i funkcije u komorskom sustavu. Tvrdi da se potpora ne pridobiva samo razgovorima o programu i rezultatima rada.
„Zašto o njegovom novom mandatu ne odlučuju svi hrvatski obrtnici, a ne samo šačica ljudi koje je lako slomiti? Nekima je dovoljno da ih potapšaš po ramenu, nekome obećaš radno mjesto za kćer, čak i raspišeš natječaj jer para od obrtnika imaš koliko želiš, kaj ne znaš da je članarina obavezna i to su milijunčeki eura, a njima ide i moć… Nekome obećaš i mjesto potpredsjednika HOK-a. Mnogima je to san snova.
”Uz dobru šprehu nije teško odraditi posao”, zaključuje.
To su ozbiljne optužbe. Sugovornik ih iznosi kao vlastito iskustvo i ocjenu funkcioniranja komorskog sustava, ali za konkretne navode o obećavanju radnih mjesta, raspisivanju natječaja radi pridobivanja potpore i trgovini funkcijama nije predočio dokumentaciju. Stoga ih ne predstavljamo kao utvrđene činjenice, nego kao njegove tvrdnje koje dodatno otvaraju pitanje transparentnosti i povjerenja u komorski sustav.
Članarinu plaćaju svi. Predsjednika biraju samo predstavnici.
Predsjednika HOK-a ne biraju neposredno svi hrvatski obrtnici, nego članovi Skupštine. Takav predstavnički model postoji i u drugim institucijama i sam po sebi nije sporan. No u slučaju Hrvatske obrtničke komore postoji okolnost koja bitno mijenja cijelu priču: obrtnici nemaju mogućnost slobodno odlučiti žele li biti članovi Komore i financirati njezin rad. Članstvo je zakonski obvezno, a obvezan je i komorski doprinos.
Istodobno, ne postoji neposredan izbor predsjednika po načelu „jedan član – jedan glas”. Obrtnik koji podmiruje svoju obvezu nema mogućnost osobno glasati za kandidata koji će voditi instituciju koju financira. O tome odlučuje Skupština HOK-a, čiji su članovi predstavnici komorskog sustava.
Predsjedniku HOK-a za obnašanje funkcije pripada i posebna naknada. Drugim riječima, obrtnici obvezno financiraju sustav iz čijih se sredstava podmiruju i troškovi njegova vodstva, ali nemaju neposrednu mogućnost odlučiti tko će biti na njegovu čelu.
Upravo je u tome bitna razlika između HOK-a i organizacija u kojima je članstvo stvar slobodnog izbora. Ondje član može odlučiti želi li pripadati organizaciji i financirati njezin rad. Hrvatski obrtnik tu mogućnost nema. Njegova obveza proizlazi iz zakonskog okvira obavljanja obrtničke djelatnosti.
Koliko obrtnika zna tko sjedi u Skupštini HOK-a? Koliko ih zna kako su ti predstavnici izabrani? Koliko ih je uopće imalo priliku utjecati na njihov izbor? I koliko ih zna kada se odlučuje o predsjedniku institucije kojoj obvezno uplaćuju komorski doprinos?
U prethodnom tekstu otvorili smo pitanje Kratohvilove turneje po 20 područnih komora i 111 udruženja obrtnika, njezinih troškova i korištenja službenih komunikacijskih kanala HOK-a neposredno uoči izbora. Sada je na redu i pitanje samog izbornog sustava: tko zapravo odlučuje o vodstvu Komore i koliko su obrtnici udaljeni od te odluke?
Predstavnički model može biti legitiman. No legitimitet ne bi smio počivati samo na formalno provedenom postupku. Posebno ne u instituciji čije članstvo nije stvar slobodnog izbora, čije se financiranje ne može odbiti i čiji čelnik za svoj rad prima naknadu iz komorskog sustava.
Dok god hrvatski obrtnik ima zakonsku obvezu plaćati komorski doprinos, morao bi imati i pravo neposredno birati predsjednika Hrvatske obrtničke komore. Ne preko predstavnika čiji mu izbor i djelovanje često nisu dovoljno poznati, nego osobno, svojim glasom, po načelu „jedan obrtnik – jedan glas”.
Ne može se od obrtnika tražiti da bez mogućnosti izbora financiraju instituciju, a istodobno im uskratiti neposredan utjecaj na izbor čovjeka koji će je voditi. Ako je HOK njihova komora i ako se financira njihovim novcem, onda bi i odluka o njezinu predsjedniku trebala pripadati upravo njima.
Obrtnici ne bi smjeli imati samo obvezu plaćanja HOK-a. Morali bi imati i pravo odlučiti tko će biti na njegovu čelu.
Sve dok moraju plaćati, moraju imati pravo i birati.
