Svakodnevno se pitamo na čemu država zarađuje, a gdje gubi novac? Naravno nije svaka investicija plodna za zaradu, a postoje investicije i koje naprosto moraju postojati iako nemaju značajnu dobit. Saša Perko, magistar inženjer građevinarstva te direktor grupacije tvrtki DOMinvest svakodnevno se susreće s brojnim izazovima koji usporavaju brojne projekte ali i poskupljuju njihovu realizaciju.
Saša Perko, poznat po brojnim izlaganjima o problemima u građevinarstvu, ovaj je puta progovorio o ulaganjima države, tzv. multiplikatorima, ali i o tome koliko porazne olakšice zapravo mogu biti, ili ne trebaju, dobre za državu.
Država troši novac, ulaže u infrastrukturu, u porezne olakšice, u obrazovanje, uskoro vjerojatno više i u vojnu industriju… Koliko zapravo država daje novaca, a koliko zarađuje?
Država ne zarađuje samo kroz poreze, koji predstavljaju kratkoročan prihod, nego kroz povrate na svoja ulaganja – tzv. multiplikatore. Ako multiplikator iznosi 2, to znači da svaki euro javnog novca stvori dodatna dva eura u gospodarstvu. Najveći učinak imaju ulaganja u obrazovanje, digitalnu infrastrukturu i istraživanje – njihovi multiplikatori dosežu oko 2,2. Odmah iza slijede infrastruktura i energetska učinkovitost, s multiplikatorima između 1,2 i 1,8. S druge strane, vojna industrija, iako postaje novi europski trend, ima multiplikator od svega 0,8 jer se većina opreme uvozi i novac odlazi iz zemlje. Zato ključ nije u tome koliko država troši, nego kako i gdje – jer između troška i investicije postoji golema razlika.
Koja investicija je najbolja da država zaradi novac i kolika je to zarada?
Najbolje investicije su one koje stvaraju višestruki povrat – koje ne samo troše, nego i pokreću druge sektore. Ulaganja u istraživanje, digitalnu infrastrukturu i obrazovanje jačaju dugoročnu konkurentnost, dok građevina i infrastruktura daju trenutačni impuls gospodarstvu kroz zapošljavanje, potrošnju i lanac dobavljača. Upravo zato su projekti koji kombiniraju tehnološki i građevinski aspekt najvrjedniji: grade temelje buduće produktivnosti. Suprotno tome, ulaganja bez šireg učinka – poput prevelike vojne potrošnje – mogu privremeno podići statistiku rasta, ali ne stvaraju trajnu vrijednost u domaćem gospodarstvu. Ključ je u investicijama koje čine ekonomiju učinkovitijom, ne samo većom.
Na koji način zarađuje kroz te investicije?
Država zarađuje kroz sve ono što se pokrene nakon što se projekt završi – nove poslove, veću potrošnju, poreze i rast produktivnosti. Primjerice, izgradnja autoceste koja spaja gradove ili prometnice koja povezuje gospodarsku zonu povećava promet roba, privlači ulaganja i otvara nova radna mjesta. Svaki takav infrastrukturni projekt pokreće čitav lanac: od građevinskih tvrtki i projektanata do lokalnih proizvođača i uslužnih djelatnosti. To je stvarni povrat – kada ulaganje u beton i čelik stvori trajan rast. Nasuprot tome, ulaganja koja nemaju domaći učinak, poput kupnja opreme ili ulaganja koja (uglavnom) stoje, dugoročno ne poboljšavaju ekonomsku sliku zemlje.
Gdje se puno novaca ulaže, a država ne zarađuje dobro? Koje su investicije manje unosne?
Država najviše gubi kad ulaže u projekte koji nemaju jasan učinak – bilo da se radi o zgradama bez funkcije, subvencijama bez rezultata ili politički vođenim investicijama. Takvi projekti stvaraju kratkoročan dojam aktivnosti, ali dugoročno trošak održavanja i neaktivacije tih investicija. Iako se Europa trenutačno snažno okreće vojnoj industriji, ključno je da svaka zemlja, pa i Hrvatska, unutar tog smjera traži domaću komponentu – uključivanje građevine, industrije i lokalne proizvodnje. Samo tada ta ulaganja stvaraju pravi povrat. Dakle, nije pitanje trebamo li ulagati, nego kako osigurati da svaki euro javnog novca ostane u domaćem gospodarstvu i proizvodi višestruki učinak.
Znači li to da vojna industrija zapravo unazađuje gospodarstvo? Ali takva ulaganja su sigurnosna, ne možemo ih izbjeći!
Vojna ulaganja sama po sebi ne moraju biti loša – problem nastaje ako novac ne ostaje u domaćem gospodarstvu. Ako nabavljamo gotovu opremu iz inozemstva, učinak je ograničen i kratkotrajan. No, ako u tim projektima sudjeluju hrvatske tvrtke, tada obrambena ulaganja mogu imati i razvojni učinak. Takav pristup stvara nova radna mjesta i potiče industriju, umjesto da sredstva samo odlaze van. Dakle, ključ nije u pitanju treba li ulagati u obranu, apsolutno treba, nego kako taj novac pretvoriti u domaći gospodarski motor.
Ima li država alata da manje profitabilne sektore učini profitabilnijima ili ti neki sektori naprosto nikad neće zarađivati?
Država danas pametno koristi sredstva EU fondova – posebno u projektima vrtića, škola i fakulteta. Takve investicije istodobno jačaju obrazovni sustav i predstavljaju društvenu infrastrukturu, čime se postiže dvostruki učinak. S jedne strane poboljšavaju se uvjeti za edukaciju i rast ljudskog kapitala, a s druge strane aktivira se građevinski sektor i domaća industrija. Drugim riječima, jednom investicijom država povećava multiplikator na dvije strane – u društvenom i gospodarskom smislu. To je dobar primjer kako pametno korištenje europskog novca može istovremeno modernizirati zemlju, imati društveni efekt i potaknuti njezin ekonomski rast.
Kako da onda država bolje zarađuje, a da pritom ne zaboravi ulagati u one segmente koji nisu unosni? Kojih bi se stvari država trebala ‘uhvatiti’ kako bismo kao zemlja napredovali, da joj se u budućnosti više vraća?
Država bi trebala planirati ulaganja kao investitor – prema povratu i učinku, a ne samo prema političkoj vidljivosti. To znači birati projekte s najvećim multiplikatorima: infrastrukturu, digitalizaciju, istraživanje i obrazovanje. Hrvatska ima snažnu građevinsku i inženjersku bazu koja može nositi takav razvoj, ali mora ulagati u projekte koji donose stvarnu promjenu – u učinkovitost, produktivnost i dugoročni rast. Novi europski val ulaganja u obranu može imati smisla ako se u njega uključe domaće tvrtke i industrija, jer tada novac ostaje u zemlji i stvara dodatnu vrijednost. Ukratko – država napreduje kad svaki euro tretira kao investiciju koja mora imati mjerljiv povrat, a ne kao trošak koji se samo potroši.
Jesu li porezne olakšice dobre za državu?
Porezne olakšice mogu biti korisne, ali samo ako potiču stvarna ulaganja i nova radna mjesta. Primjer takvog stvarnog ulaganja je ulaganje u domaću industriju. Kada se olakšice dijele neselektivno, postaju samo privremeno rasterećenje, bez stvarnog učinka na rast. Država dugoročno više dobiva ako novac usmjeri u projekte koji generiraju povrat – primjerice, u infrastrukturu, digitalizaciju ili energetsku učinkovitost – jer tamo pokreće čitav niz gospodarskih aktivnosti. Olakšice same po sebi ne stvaraju novu vrijednost, dok ulaganja u projekte koji uključuju domaću industriju, građevinu, digitalnu infrastrukturu i znanje čine ekonomiju otpornijom. Dakle, cilj ne bi trebao biti manje poreza, nego pametnije korištenje proračunskog prostora.
