U svijetu koji se tradicionalno smatra muškim, Danijela Koren, izvršna direktorica u tvrDanijela Korentki DI plan, gradi karijeru temeljenu na stručnosti, upornosti i dubokom poštovanju prema inženjerskoj struci. Njezin put nije bio pravocrtan, ali je vođen jasnom vizijom: stvarati nešto opipljivo i trajno.
Danijelina priča započela je iz ljubavi prema arhitekturi i uređenju interijera. Kako u to vrijeme nije postojalo specifično obrazovanje za dizajn interijera, upisala je građevinsku školu kao logičan prvi korak prema arhitekturi. Međutim, tijekom studija dogodio se ključni preokret – otkrila je fascinaciju samim procesom gradnje.
„Upravo ta kombinacija kreativnosti i odgovornosti, gdje ideja s papira postaje stvarna konstrukcija, ono je što me zadržalo u građevinarstvu“, ističe Danijela.
Prvi dani: Kaciga, nacrti i poderane hlače
Početak njezine karijere na terenu bio je obilježen velikim entuzijazmom i željom za dokazivanjem kroz znanje. Sjeća se svog prvog dana na gradilištu: prevelika kaciga, potpuno novi reflektirajući prsluk i projekt u rukama koji je, od straha, znala gotovo napamet.
Iako je bila jedina žena u svijetu buke strojeva i mirisa betona, Danijela se nije povukla. Naprotiv, namjerno se „gurala“ među radnike kako bi vidjela kako stvari zaista funkcioniraju u praksi.
„Često sam stajala uz armirače i gledala kako nastaju armaturni koševi, kako se savija čelik i slaže konstrukcija. Nekad bih se toliko približila da sam znala zapeti za armaturnu mrežu ili komad žice. Dogodilo se i da sam nekoliko puta potrgala hlače pokušavajući se provući kroz armaturu kako bih bolje vidjela detalje.“
Radnici bi se u početku nasmijali uz komentar: „Inženjerice, pazite gdje hodate“, no upravo je tu naučila ključnu lekciju: poštovanje na gradilištu ne dolazi s titulom, već kada ljudi vide da ste spremni zaprljati cipele i da iskreno poštujete njihovo iskustvo.
Suočavanje s predrasudama u pregovorima i danas je ponekad prisutno, osobito kod sugovornika koji nisu navikli da žena donosi ključne odluke. No, Danijela napominje da sumnja brzo nestaje kada razgovor prijeđe na konkretna rješenja.
Jedna anegdota s početka karijere posebno joj je urezana u pamćenje. Na gradilištu gdje je šefica bila žena s autoritetom, jedan je radnik na Danijeline bijele traperice dobacio šalu da joj „još samo nedostaje bijeli konj“.
„Šefica gradilišta je vrlo mirno, ali jasno rekla da takav komentar nije primjeren i da očekuje da me gledaju kao ravnopravnu kolegicu. Tada sam prvi put vidjela kako izgleda pravi autoritet – bez povišenog tona, ali s jasnim stavom“, prisjeća se Danijela.
Zanimljivo je da neki investitori danas otvoreno preferiraju suradnju sa ženama jer očekuju više pedantnosti, pažnje prema detaljima i usmjerenosti na konačni rezultat.
Balans empatije i operativnih izazova
Građevinski sektor danas se bori s velikim izazovima: birokracijom koja usporava procese, nedostatkom kvalificirane radne snage i brzim tehnološkim promjenama. U takvom okruženju, Danijela smatra da žene donose specifičnu prednost – sklonost traženju rješenja kroz suradnju, a ne sukob, osobito u kriznim fazama projekta.
„Ne bih rekla da postoji isključivo ‘ženski’ stil upravljanja, ali žene često donose dodatnu dozu organiziranosti i strpljenja. Ključno je da tim funkcionira stabilno, a to se postiže transparentnim donošenjem odluka i poštovanjem rada svakog pojedinca.“
Kada je prije 15 godina završila fakultet, udio žena u građevinarstvu bio je oko 5 %. Danas je taj broj narastao na 10-12 %, dok je prosjek Europske unije oko 15 %. Iako su žene i dalje manjina, Danijela naglašava važnost vidljivosti inženjerki koje mijenjaju percepciju struke.
Mladim djevojkama koje tek upisuju fakultet poručuje: „Ne bojte se izabrati građevinarstvo. To je izuzetno dinamična struka koja donosi prilike za učenje. Građevinarstvo treba dobre inženjere, a ne dijeli ih na muškarce i žene.“
Najveći osjećaj zadovoljstva za Danijelu dolazi na samom kraju, kada ono što je nekada bilo na papiru postane stvarna građevina. Građevinarstvo je za nju posebna profesija jer iza sebe ostavlja konkretan, vidljiv trag koji postaje dio svakodnevice ljudi. Taj osjećaj ponosa, kada se sjeti svih inženjera i radnika koji su sudjelovali u procesu, motivacija je koja je pokreće u svakom novom projektu.
FOTO: Luka Cerovina
