Rasprave o novim nametima, poreznim opterećenjima i položaju malih obrtnika posljednjih su tjedana ponovno otvorile pitanje koje među obrtnicima izaziva sve više reakcija – obvezno članstvo u Hrvatskoj obrtničkoj komori (HOK).
U redakciju Obrtnik.hr stiglo je otvoreno pismo Eve Matovine, vlasnice obrta Matovilka (proizvodnja ručno rađenih, personaliziranih lutkica od pamuka i vune) koja je odlučila javno progovoriti o problemima s kojima se suočavaju brojni mali obrtnici. U središtu njezine poruke nalazi se pitanje koje sve češće postavljaju obrtnici diljem Hrvatske: što zapravo dobivaju zauzvrat za obveznu članarinu koju plaćaju?
„Ljudi često vide samo nasmijanu fotografiju, gotov proizvod i objavu koja odiše toplinom. Ali iza toga stoji svakodnevna borba za opstanak. Borba u kojoj svaki euro ima težinu jer je stvoren mojim rukama, mojim vremenom, mojom idejom i mojim radom“, navodi obrtnica.
“Problem nije iznos, nego činjenica da nemamo izbor”
Iako se rasprave o članarini često svode na pitanje njezina iznosa, autorica pisma smatra da je pravi problem mnogo dublji.
„Ako nešto moram plaćati bez mogućnosti da odlučim želim li to ili ne, onda to nije dobrovoljno članstvo nego obaveza“, ističe.
Dodaje kako je sasvim legitimno da obrtnici traže odgovore na pitanja kamo odlazi njihov novac i kakvu konkretnu korist imaju od sustava kojem su obvezni pripadati.
„Kada već nešto obavezno plaćam, sasvim je normalno pitati što dobivam zauzvrat. Koju konkretnu podršku imam kao mali obrtnik? Tko mene štiti? Tko zastupa moje interese?“
“Sve više obrtnika ne osjeća se zastupljeno”
U pismu posebno naglašava kako među dijelom obrtnika raste osjećaj da njihovi problemi nisu dovoljno zastupljeni u javnim politikama.
„Velik broj malih obrtnika danas se više ne osjeća ni viđeno ni zaštićeno“, piše.
Kao jedan od razloga navodi nedavne rasprave o povećanju poreznih opterećenja za paušalne obrtnike.
„Dok su pojedini oblici poslovanja dobivali rasterećenja i olakšice, obrtnici su ponovno ostali po strani i suočili se s dodatnim opterećenjima“, smatra zagrebačka obrtnica.
Posebno upozorava na položaj najmanjih obrtnika koji često sami obavljaju sve poslovne funkcije – od proizvodnje i prodaje do administracije.
„Mali obrtnik danas radi bez sigurnosti, bez plaćenog godišnjeg odmora, bez stabilnih primanja i bez garancije da će sutra imati isti obujam posla. Istodobno uredno podmiruje sve obveze prema državi.“
Traži veću transparentnost i pravo odlučivanja
U svom obraćanju vlasnica obrta Matovilka smatra da bi obrtnici trebali imati znatno veći uvid u način trošenja novca prikupljenog kroz članarine.
„Kada se raspolaže milijunskim iznosima koje uplaćuju obrtnici, potpuno je legitimno tražiti jasne informacije o tome gdje taj novac odlazi i kakvu korist članovi od toga imaju.“
Također smatra da bi obrtnici trebali imati veći utjecaj na izbor svojih predstavnika.
„Nije normalno da obrtnik mora biti obvezni član, a da pritom nema pravo izravno birati osobu koja ga predstavlja po principu ‘jedan član – jedan glas‘. Ako već postoji obvezno članstvo, onda bi trebala postojati i veća prava članova.“
“HGK nema obveznu članarinu, zašto je obrtnici i dalje imaju?”
Jedan od dijelova pisma koji bi mogao izazvati najviše rasprava odnosi se na usporedbu s Hrvatskom gospodarskom komorom.
Autorica podsjeća kako članarina HGK već godinama nije obvezna za najveći broj poduzetnika, dok obrtnici i dalje imaju obvezu članstva u HOK-u.
„Zbog toga se mnogi mali obrtnici osjećaju diskriminirano. Upravo oni koji najteže opstaju na tržištu i najviše osjećaju svaki novi trošak ponovno nose najveći teret.“
Od nezaposlenosti do vlastitog posla
Na kraju pisma otkriva i svoju osobnu priču. Obrt Matovilka, kaže, nastao je nakon što je ostala bez posla.
„Dok sam tražila novi posao, zapravo sam si ga sama stvorila. To je moj najveći ponos.“
No dodaje kako posljednjih godina poduzetnički put postaje sve teži.
„Svojim trudom i radom stvorila sam nešto čarobno, ali sa svakim novim nametom ta se čarolija polako pretvara u noćnu moru. Više nemam prostora spuštati cijene, a sve u Hrvatskoj postalo je preskupo.“
Njezino pismo završava porukom koja sažima osjećaje brojnih malih obrtnika:
„Iza svakog obrta stoji čovjek. Ne broj, ne statistika, nego osoba koja pokušava poštenim radom preživjeti, stvarati i sačuvati dostojanstvo svog rada.“
Pismo Eve Matovine, vlasnice obrta Matovilka prenosimo u cijelosti:
Ljudi često vide samo nasmijanu fotografiju, gotov proizvod i objavu koja odiše toplinom.
Ali iza toga stoji svakodnevna borba za opstanak. Borba u kojoj svaki euro ima težinu jer je stvoren mojim rukama, mojim vremenom, mojom idejom i mojim radom.
Kada si mali paušalni obrtnik, ti jako dobro znaš kamo ide svaki cent. Jer taj “simbolični iznos” koji netko spominje, meni možda predstavlja ručak za obitelj, materijal za novu narudžbu ili račun koji čeka plaćanje. I zato smatram da nitko nema pravo govoriti malim obrtnicima što je “sitnica”, a što nije. Posebno kada se radi o prisilnoj članarini jer problem nije samo u iznosu.
Problem je u tome što se nešto naziva članarinom, a zapravo nemaš izbor.
Ako nešto moram plaćati bez mogućnosti da odlučim želim li to ili ne, onda to nije dobrovoljno članstvo nego obaveza.
A kada već nešto obavezno plaćam, sasvim je normalno pitati: Što dobivam zauzvrat? Koju konkretnu podršku imam kao mali obrtnik? Tko mene štiti? Tko zastupa moje interese?
Jer iskreno, danas se velik broj malih obrtnika više ne osjeća viđeno ni zaštićeno. Pogotovo nakon posljednjih poreznih promjena u kojima su se trgovačkim društvima uvodila rasterećenja i olakšice, dok su obrtnici ponovno ostali po strani i dobili dodatna opterećenja.
I onda se pitaš: Tko je zapravo predstavnik obrtnika?
Jer mali obrtnik danas radi bez sigurnosti, bez godišnjeg, bez bolovanja, bez stabilnih primanja, često bez prava na kredit i bez ikakve garancije da će sutra moći nastaviti poslovati a istovremeno uredno plaća sve što mora.
Smatram da bi država, ako već donosi novi Zakon o obrtu, ozbiljno trebala razmotriti ukidanje prisilne članarine. Ne zato što obrtnici ne žele zajedništvo ili podršku, nego zato što podrška ne bi smjela biti nametnuta silom. Povjerenje se ne gradi obavezom nego djelima.
Ako neka institucija zaista zastupa interese obrtnika, tada će obrtnici sami željeti biti njezini članovi.
Također mislim da bi obrtnici trebali imati puno veću transparentnost i pravo znati kako se troši njihov novac.
Jer kada se raspolaže milijunskim iznosima prikupljenim upravo iz džepova ljudi koji doslovno stvaraju svojim rukama, onda je potpuno legitimno tražiti jasan uvid gdje taj novac odlazi i kakvu konkretnu korist članovi od toga imaju.
Jednako tako, smatram da nije normalno da obrtnik mora biti obavezni član, a da pritom nema pravo direktno birati osobu koja ga predstavlja po principu “jedan član – jedan glas”.
Ako već postoji obavezno članstvo, onda bi barem trebalo postojati puno više prava i mogućnosti odlučivanja a ono što dodatno boli jest činjenica da članarina HGK već godinama nije obavezna, dok su obrtnici i dalje ostali vezani uz prisilnu članarinu. I zato se mnogi mali obrtnici danas osjećaju diskriminirano.
Jer najmanji poduzetnici, oni koji najviše osjećaju svaki trošak i koji najteže opstaju na tržištu, ponovno nose najveći teret a iza svakog tog malog obrta stoji čovjek, ne broj, ne statistika, nego osoba koja pokušava poštenim radom preživjeti i zadržati dostojanstvo svog rada.
Obrt Matovilka je nastao sasvim slučajno u trenutku kada sam ostala bez posla prije par godina i dok sam tražila novi posao zapravo sam si ga sama stvorila, to je moj najveći ponos ali ili kazna. Radovi su vrlo brzo bili prepoznati i prihvaćeni i mislim da sam svojim trudom i radom stvorila nešto čarobno no sa svakim novim nametom čarolija se lagano pretvara u noćnu moru jer ja više nemam prostora snižavati cijene a sve u Hrvatskoj je postalo preskupo i luksuz.
