Postoji trenutak u kojem odjeća prestaje biti samo odjeća. Kostim mijenja držanje tijela, pogled dobiva drukčiji intenzitet, a osoba pred objektivom otkriva nešto što se u svakodnevici tek naslućuje. Upravo u tom prostoru preobrazbe nastao je modni editorijal „Ljepota”, koji je u Galeriji Kranjčar okupio kreativce različitih senzibiliteta.
Pred objektivom fotografkinje Jelene Janković, u kostimima kostimografkinje Dženise Pecotić, našli su se Kristina Bangoura i Josip Joško Tešija. Bez čvrsto zadanog scenarija istraživali su ljepotu koja ne mora biti samo skladna i privlačna, nego može iznenaditi, zavesti, pa čak i izazvati nelagodu.
Upravo je takva ljepota u središtu ovog projekta – neuhvatljiva, višeznačna i otvorena različitim tumačenjima.
Kostim kao produžetak osobnosti
Za kostimografkinju Dženisu Pecotić ljepota podsjeća na osmijeh Mona Lise: istodobno nam se otkriva i izmiče. Nije je uvijek moguće objasniti niti svesti na unaprijed zadane kriterije. Ponekad je dovoljno prepustiti joj se i dopustiti da nas iznenadi.
„Poput pravog, iskrenog prijateljstva, traži pažnju, snagu, prepoznavanje i empatiju. Ali je i krhka, traži njegu, a za uzvrat nam daje da se njome ogrnemo”, kaže Pecotić.
U njezinu doživljaju ljepota nije samo ono što vidimo, nego i ono što osjećamo. Slično vrijedi i za kostimografiju, u kojoj odjeća postaje sredstvo izražavanja, oblikovanja karaktera i stvaranja atmosfere. Kostim može promijeniti način na koji doživljavamo osobu pred sobom, ali i način na koji ona doživljava samu sebe.
Pecotić se posebno prisjeća sunčanog rujanskog jutra provedenog u galeriji, gdje je zajedničko stvaranje postalo iskustvo kojem se vrijedi vraćati.
Fotografija koja bilježi nevidljivo
Fotografkinja Jelena Janković snimanje opisuje kao spontano okupljanje u kojem su sudionici svojim osobnostima i međusobnim odnosima postupno stvorili jedinstvenu atmosferu.
„Nije bilo potrebe da se bilo što unaprijed osmisli. Sve što je bilo potrebno već je postojalo među njima. Ja sam to samo zabilježila, propuštajući kroz svoj objektiv energiju tog dana”, kaže Janković.
Takav pristup fotografiji nadilazi bilježenje izgleda, odjeće i pažljivo odabranih poza. U prvi plan dolaze spontanost, povjerenje i međusobna bliskost, ali i sposobnost fotografa da prepozna trenutak koji se ne može potpuno isplanirati.
Upravo se u tome krije posebnost modnog editorijala: fotografija ne prikazuje samo ono što se nalazi pred objektivom, nego prenosi i atmosferu, emocije i odnose koji su obilježili njegovo nastajanje.
Kada lijepo postane neobično
Ljepota, međutim, ne mora uvijek biti nježna, skladna ili ugodna oku. Ponekad nas najviše privlači upravo ono što nas zbunjuje i tjera da zastanemo.
Josip Joško Tešija, voditelj Galerije Kranjčar i art model povezan s agencijom Midikenn Model Management, u toj proturječnosti prepoznaje posebnu snagu umjetnosti. Moda, film i kazalište često posežu za dramatičnim prizorima, neobičnim likovima i estetikom koja namjerno izlazi iz okvira očekivanoga.
„Ljepota često igra dvostruku igru: onu u kojoj se lijepo pojavljuje kroz ružno, a ružno postaje lijepo. Ljepota je lukava”, kaže Tešija.
Zašto nas privlači ono što bismo u svakodnevici možda odbacili? Može li nešto istodobno biti lijepo i zločesto? Takva pitanja ostaju otvorena, a upravo je njihova neodgovorenost dio čari umjetničkog izražavanja. Ljepota tada nije konačan odgovor, nego poticaj na promišljanje.
Između estetike i emocije
Kristina Bangoura razliku između mode i kostimografije vidi u načinu na koji se estetika povezuje s vizijom i osjećajima.
„Ljepota mode leži u spoju estetike i vizije, dok ljepota kostimografije nastaje u spoju estetike i emocije”, kaže Bangoura. „To nije tek odijevanje, to je inicijacija u trenutak i prostor novog kreativnog izražavanja.”
Upravo se u tom spoju susreću različiti kreativni pristupi. Kostimografija oblikuje vizualni identitet, fotografija mu daje trajni oblik, a osobe pred objektivom unose vlastitu osobnost i interpretaciju. Rezultat nije samo prikaz odjeće, nego vizualna priča koja nastaje iz susreta ideja, vještina i emocija.
Galerija Kranjčar, koju je pokrenula i vodi Elvira Kranjčar, prirodan je prostor za takve susrete umjetnosti i različitih pogleda na svijet. Kranjčar ljepotu povezuje sa sposobnošću umjetnosti da razvija osjećajnost, produbljuje karakter i potiče otvoreniji odnos prema životu. Pozivajući se na knjigu Umjetnost i ljepota Miguela Ángela Padille, ističe važnost umjetnosti u prepoznavanju vrijednosti koje nas okružuju.
„I tako prepoznajemo ljepotu u nama i oko nas”, zaključuje Kranjčar.
A upravo u tome leži poruka editorijala „Ljepota”: odjeća može biti početak priče, fotografija njezin zapis, a umjetnost prostor u kojem ljepota dobiva bezbroj različitih lica.
