Planirano povećanje minimalne bruto plaće s 970 na 1.250 eura do 2028. godine velik broj članica HUP-a ocjenjuje rizičnim – njih 48 posto smatra da će ga teško izdržati, dok svaka šesta predviđa zatvaranje radnih mjesta, pa ih tako čak 70 posto podržava indeksaciju minimalne plaće uz kretanje produktivnosti i inflacije.
Oko tri četvrtine članica HUP-a procjenjuje da u 2026. ne može izdržati nikakvo povećanje ili tek ono do 5 posto, odnosno tik iznad inflacije, koja iznosi 4,2 posto na godišnjoj razini, piše glavni ekonomist HUP-a Hrvoje Stojić u najnovijoj HUP-ovoj publikaciji Fokus tjedna.
Više od polovine ili 56 posto tvrtki iz prerađivačke industrije smatra da će povećanje vrlo negativno utjecati na investicije, dok 20 posto tvrtki iz prerađivačke industrije smatra da neće izdržati novo povećanje i da će zatvarati radna mjesta.
Kako dalje navodi, čak 81 posto tvrtki ne može u potpunosti prenijeti rast troška rada od 10 posto kroz cijene proizvoda ili usluga, što upućuje na pritisak na marže, odnosno internalizaciju kroz smanjenje profitabilnosti, investicija i zapošljavanja. Nadalje, 83 posto tvrtki u prerađivačkoj industriji ne može u potpunosti prenijeti trošak rada, a 53 posto ih uopće ne može prenijeti taj trošak.
Bruto profit hrvatski tvrtki po zaposlenom upola je niži od prosjeka EU i oko četvrtinu niža od prosjeka CEE i kroz dodatno relativno smanjenje (marži) nastavit će ograničavati ulaganja u modernizaciju i produktivnost rada, upozorava Stojić.
Kad je riječ o budućem određivanju minimalne plaće, oko 70 posto tvrtki podržava automatsku indeksaciju minimalne plaće za kretanje produktivnosti (40 posto), odnosno inflaciju (29 posto), što ukazuje na širok konsenzus kako sadašnji pristup administrativnog snažnog i naglog povećanja plaća nije održiv. Također, kao ključnu mjeru za ublažavanje negativnih učinaka rasta minimalne plaće, 75 posto tvrtki traži porezno rasterećenje rada, uključujući smanjenje doprinosa za javno zdravstvo, što potvrđuje da je ukupno opterećenje plaća u Hrvatskoj i dalje glavni strukturni problem konkurentnosti, navodi Stojić u Fokusu tjedna.
Prijedlozi HUP-a
Iz HUP-a konkretno predlažu u pogledu minimalne plaće depolitizirati institut usklađivanja minimalne plaće eksplicitnim vezivanjem promjene minimalca uz inflaciju i/ili realni rast produktivnosti i promijeniti zakonski tretman stanke za odmor i smanjiti trošak bolovanja za poslodavce. Također, s obzirom na varijacije u broju radnih sati u pojedinom mjesecu (od 160 do 184) valjalo bi razmotriti institut minimalne vrijednosti sata rada.
Zalažu se i za povećanje i vezivanje osnovnog osobnog odbitka na iznos bruto 1 minimalne plaće, kao i rasteretiti srednje i više plaće koje primaju visokokvalificirani u djelatnostima s višom dodanom vrijednosti, među kojima su često inženjeri, projektanti, liječnici i druga ekspertna zanimanja koji kreiraju višu dodanu vrijednost.
Apsurdno je da limitiranje cijena potiče uvoz jeftinije i manje kvalitetne hrane
Iz HUP-a kažu i da prisutno pogoršanje ekonomske klime, koje jasno signalizira usporavanje gospodarstva, aktualizira i mjeru ograničenja cijena 70 prehrambenih proizvoda, koja po njima ugrožava domaću prehrambenu industriju.
Naime, ističu da rast cijena “inputa”, primjerice sirovina, energenata te troška rada, nije praćen prodajnim cijenama, pa pada profitabilnost cijelog lanca.
“U pet godina razlika između rasta cijena poljoprivrednog ‘outputa’ i ‘inputa’ u EU iznosi 6,6 postotnih bodova ili trostruko više nego u Hrvatskoj. Unatoč višoj inflaciji hrane nego u EU, produktivnost naše poljoprivrede je 3,5 puta niža od njemačke, po nekim mjerama stojimo i lošije, a bez isplativosti nema ulaganja ni rasta dodane vrijednosti”, istaknuli su iz HUP-a.
Napominju i da Zakon o poljoprivrednom zemljištu, Zakon o poticanju ulaganja, Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike (SP ZPP) i pravila EU-ovih fondova dodatno destimuliraju ulaganja i skaliranje poljoprivrede.
Iako SP ZPP financira projekte, u HUP-u smatraju da su alokacije (pre)niske, a niski pragovi potpora ograničavaju veće investicije u modernizaciju i tehnologiju, što guši konkurentnost i ne odgovara potrebama hrvatske deficitarne poljoprivrede.
“Time se narušava održivost sektora i raste rizik gašenja farmi i manjih pogona, osobito u mliječnom i mesnom segmentu, gdje marže gotovo nestaju”, ocjenjuju.
Upozoravaju i da domaća proizvodnja pokrije tek 40 posto potreba za mlijekom, dok EU proizvodi 16 posto iznad svojih, a slično vrijedi i za druge poljoprivredne proizvode. Stoga, poručuju poslodavci, apsurdno je da limitiranje cijena potiče uvoz jeftinije i manje kvalitetne hrane.
“Udvostručena ovisnost o uvozu znači gubitak tržišta za naše proizvođače koji bez cjenovne fleksibilnosti teško konkuriraju, kao i veću ranjivost potrošača na cjenovne poremećaje i nestašice. To dodatno slabi našu proizvodnju i stabilnost tržišta”, smatraju.
Mišljenja su i da sama obveza objave cjenika već potiče konkurenciju među trgovcima i dobavljačima, pa su dodatna ograničenja cijena time još nelogičnija. “Osobito uz rekordni rast kupovne moći u Hrvatskoj – pa više nije jasno tko, koga i zašto spašava”, rezoniraju.
Ocjenjuju i da snažno usporavanje rasta maloprodaje, uz realni pad prihoda od turizma, u konačnici stabilizira inflaciju. Zaključno, iz HUP-a smatraju da je, umjesto ograničavanja cijena, potrebno sniziti stopu PDV-a na hranu na razinu usporedivu sa zemljama u okruženju i prema fiskalnim praksama članica EU-a.
“Takva bi mjera ublažila udar na potrošače i podržala konkurentnost proizvođača”, mišljenja su.
