Ljudi još od davnih vremena smišljaju načine kako će čovjek poletjeti i dignuti se u nebesa. Od mita o Dedalu i Ikaru pa sve do prvog čovjeka koji je uspio samostalno poletjeti, konačno je ostvareno ono „nemoguće“. Osvojeno je i nebo. Danas je zrakoplovstvo jedna od najrazvijenijih grana prometa.
Biti pilot postao je vrlo odgovoran posao u kojemu se ne mogu svi pronaći, no oni koji su se pronašli, cijeli život gaje veliku ljubav prema zrakoplovstvu. Tako i profesor Matija Gržetić, koji zadnjih 11 godina radi u Zrakoplovnoj tehničkoj školi Rudolfa Perešina, u Velikoj Gorici, živi za letenje. Njegova ljubav prema avijaciji nema granica.
Većinu života posvetili ste pilotskom poslu. Što Vas je potaknulo da postanete pilot?
Oduvijek sam dijelio neku posebnu ljubav prema zrakoplovstvu. Počeo sam letjeti još u srednjoj školi, točnije u četvrtom razredu. Moj nastavnik, Stjepan Pripeljaš, ing., iz Osnova zrakoplovstva probudio je veliku želju za time da postanem pilot. Svaki vikend gledao bih avione u hangaru na Lučkom.
Što zapravo znači biti pilot? Možete li izdvojiti prednosti tog posla?
Pilot za mene znači osjećaj slobode, neprekidnog putovanja i učenja te velik izazov. To nije samo posao. Ne bih znao kako se izraziti koliko je neopisivo. Prednosti ovoga posla bi zasigurno bila putovanja, upoznavanje novih kultura, stalno usavršavanje i izazovi kao što sam prethodno rekao. Svaki dan je drugačiji, nema istoga.
Na koji način netko može postati pilot? Što ste Vi sve prošli da biste došli do tog zvanja?
Svatko može postati pilot ako ima dovoljno veliku želju da to ostvari. To je posao koji zahtijeva puno odricanja i novca. Kada čovjek nešto voli, nije teško ostvariti cilj koji želi postići. Išao sam na Fakultet prometnih znanosti, gdje sam završio smjer Aeronautike. Nakon srednje škole, prijavio sam se u vojsku i rok sam odslužio na Zemuniku, kao i obuku za aviomehaničara. Bavio sam se još raznim poslovima neko vrijeme i nakon toga otišao u Ameriku, gdje sam dobio profesionalnu dozvolu za pilota aviona. Nakon sedam mjeseci u Americi, vratio sam se u Hrvatsku i započeo tražiti posao u nekoj aviokompaniji. Kada sam dobio posao, morao sam prihvatiti činjenicu da neću biti kod kuće kada želim te da neću imati baš mnogo slobodnog vremena.
Što je najgore što ste doživjeli u svom letačkom iskustvu?
Iskreno, nisam doživio ništa posebno loše. Svaki je let sam po sebi jako težak, opasan i stresan.
Kakav je osjećaj upravljati avionom? Osjećate li nelagodu? Kako se nositi s time?
Upravljanje avionom nešto je najljepše na svijetu, pogotovo kada je lijep i sunčan dan. Čak i kada je ružnije vrijeme, to je samo dodatan adrenalin i osjećam se još ponosnije kada sletim. Ono što najviše utječe na letenje, vremenski su uvjeti. Stresno je to, zasigurno, no uopće ne osjećam umor dok nisam opet na zemlji.
Postoje li neki određeni postupci prije leta? Imate li neki poseban ritual?
Naravno. Najbitnije je napraviti meteorološku pripremu i plan leta. Osim toga, morate samo biti odmorni i spremni za nove avanture. Nemam neki svoj poseban ritual, no sat vremena prije leta uvijek je procedura.
Gdje ste sve letjeli?
Letio sam iznad mnogih mjesta. Sletio sam na svaki aerodrom unutar Hrvatske, letio sam u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Grčkoj i Americi, gdje sam preletio cijeli Texas.
Kako ljudi reagiraju kada saznaju da ste bili pilot?
Baš sam neki dan imao razgovor o toj temi. Ljudi su uvijek zainteresirani i zapanjeni, a najčešće me i znaju pitati kako me nije strah visine i bojim li se da će se avion srušiti. Uvijek sam iznenađen koliko ljudi zapravo ne znaju o zrakoplovstvu. Ne biste vjerovali, no sigurniji ste u avionu nego u autu.
Kakvo je mišljenje Vaših kolega i učenika o Vašem pilotskom pozivu?
Učenici su jako zainteresirani i pokazuju želju da se i sami upute prema tome pozivu. Neki kolege također su bili piloti, stoga to nije ništa strano u Zrakoplovnoj školi.
Što je bolje, biti profesor ili pilot?
Svako zanimanje ima svoje izazove, no meni je ljepše biti pilot. To sam prvo htio, a profesor sam zapravo postao slučajno. Kada aviokompanije nisu tražile nove zaposlenike, došao sam do saznanja da postoji natječaj za profesora struke u školi koju sam i sȃm pohađao. Sada uživam u prenošenju svoga stečenog znanja na svoje učenike i pokušavam i njih potaknuti i inspirirati kako mogu postići sve što žele upornošću i trudom. Nekad je stresnije biti profesor nego pilot.
Imate li neostvarene želje? Hoćete li se uskoro uputiti u novu pilotsku avanturu?
Nemam. Manje-više pronašao sam se kao profesor, stoga sam spojio nastavnički i pilotski poziv u jedno. U školi predajem, a povremeno znam opet i letjeti. Za sada neću.
Intervju s bivšim pilotom, sada omiljenim nastavnikom, ali i bivšim učenikom Zrakoplovne tehničke škole Rudolfa Perešina, Matijom Gržetićem napisala je učenica 3. IRE razreda Lucija Vidra.
