Autor: Vladimir Šterle
Možda će vam se učiniti da life coachevi danas iskaču iz paštete. Možda to i nije daleko od istine. A možda sve to što iskače i nije coaching. Pa, što je, zapravo, coaching?!
Oni koji kažu da se bave life coachingom često grade sliku o sebi kao stručnjaku koji doista zna kako živjeti i postići ama baš sve ciljeve koje biste mogli postaviti pred sebe. Oni imaju sva ona znanja, alate i ponajprije – životno iskustvo – koji su im omogućili da postanu »nadljudi« koji će ostalim smrtnicima znati pomoći da riješe sve svoje probleme i ostvare život iz snova. Oni su to već prošli i jako dobro znaju kako. Zvuči pomalo nevjerojatno, gotovo lažno, zar ne?
No, ako je sve to »patka«, mamac za naivce željne brzog i lakog uspjeha u životu, kako to da mnoga visoka učilišta i fakulteti u svijetu podučavaju coaching, bilo kao (izborni) predmet, dodatni certifikat ili čak kompletni magistarski program? Columbia University, University of Cambridge, Duke University, University of East London, Middlesex University, Universidad Internacional Isabel I de Castilla i slovenski Fakultet za primijenjene društvene studije samo su neki od fakulteta koji svoje studente poučavaju coachingu.
Procjenjuje se i da do 40 posto »Fortune 500« kompanija (petsto najuspješnijih američkih kompanija, op. a.) redovito koristi usluge coachinga. Zašto, pobogu, Google, IBM, General Electric, Pepsi i mnoge druge velike kompanije bacaju novac na takvo što i još se time javno hvale?!
Negativna percepcija coachinga na ovim prostorima nije rijetkost, govori nam Luka Šolta, predsjednik Hrvatske udruge za coaching. »Razgovarao sam s mnogim ljudima vezano za temu coachinga i njihovu percepciju toga. Dvije stvari su se redovito ponavljale. Prvo, skoro svi su imali nepovoljno mišljenje o coachingu, percipirajući to kao da ih netko želi prevariti, da se radi o nekakvim magijskim praksama. I drugo, skoro nitko nije znao odgovoriti na pitanje – što je to coaching?«
Činjenica jest da se doista svašta nudi pod etiketom coachinga, jer coaching je jedno od zanimanja koja su trenutno »in« i može donositi lijepu zaradu. Ne pomažu pritom niti medijski istupi sve brojnijih poznatih lica koja se odjednom predstavljaju kao life coachevi, a zapravo se, vjerojatno i neznajući, bave nečim sasvim drugim.
»Jedan od negativnih aspekata coachinga jest svakako nedostatna regulacija struke, naročito u posljednje vrijeme ekspanzije ponude coaching usluga, što stvara negativnu percepciju coachinga u javnosti i nedostatka kriterija i kvalitete u pruženim uslugama.« pojašnjava Nina Devčić, life coachica i medijatorica iz Osijeka. Pa kako to da se netko samo tako može nazvati coachom i nuditi svoje usluge?
Već brzom pretragom na internetu možemo pronaći na stotine tečajeva koji nude neku vrstu certifikata. U najvećem broju slučajeva iza tih certifikata ne stoje nikakve institucije ili obrazovne ustanove, a kredibilitet samih predavača je u najmanju ruku upitan. Svejedno, već ako pogledate par sati unaprijed snimljenih predavanja, vaš certifikat (ili diploma!) coacha je tu! Bez muke, bez prakse, bez puno para.
»Ako se želite baviti coachingom, pripremite se na dugogodišnju edukaciju prije nego uopće krenete raditi s ljudima, a nakon toga na cjeloživotnu kontinuiranu edukaciju i rad na sebi. Bez toga nemojte niti ulaziti u to, jer nije etično. Radite s ljudima, što je najozbiljnija kategorija.« dodaje Šolta.
Zapravo, coaching je možda najsličniji psihoterapiji, iako se s njom nikako ne smije miješati niti je može zamijeniti. Magistar psihologije i psihoterapeut Nikola Serdarević pojašnjava: »Postoji nužno preklapanje između coachinga i psihoterapije. I jedna i druga struka rade s ljudima koji dolaze s nekim problemom koji ne uspijevaju sami riješiti, ili s ciljem kojeg ne uspijevaju sami postići. Mislim da je nemoguće biti psihoterapeut a da se u nekom trenutku ne nađeš u situaciji gdje coachaš klijenta, odnosno coach, koji u nekom trenutku ne proizvodi psihoterapijski učinak kod klijenta.«
Coachevi sa svojim klijentima prvenstveno rade na postizanju njihovih osobnih ili profesionalnih ciljeva i ni u kom slučaju se ne bave liječenjem mentalnih stanja ili bolesti. Ako se pokaže da klijent treba pomoć profesionalca iz područja mentalnog zdravlja, coach ga istome mora i uputiti. No, vrlo slično kao i psihoterapija, coaching se temelji na primjeni dosega moderne psihologije, no s nešto drukčijim ciljem. Obično se radi o raznoraznim osobnim ili poslovnim ciljevima, doslovno iz bilo koje sfere naših života. A klijentovo približavanje cilju kroz coaching spontano često vodi i ka općenitoj psihičkoj dobrobiti te može imati učinke slične onima koji bi se dobili psihoterapijom, zaključuje Serdarević te dodaje: »Psihoterapija je bolje regulirana djelatnost. Iako su loši i štetni psihoterapeuti neizbježni, postoji više filtara koje trebaju proći prije dobivanja licence, a postoje i mehanizmi kojima ih se može pozvati na odgovornost. Coachevi rade na puno manje reguliranom tržištu te se coachevima mogu samoprozvati ljudi koji za taj posao nemaju adekvatnu edukaciju i iskustvo, tako da vještine samopromocije često nadjačaju odgovornost i osposobljenost za coaching.«
Upravo je to najveći problem ove relativno nove profesije. Umjesto strogo profesionalnog i znanstveno utemeljenog pristupa, na tržištu se pojavljuju mnogi koji pod coaching prodaju motivacijske govore ili raznorazne alternativne metode koje s coachingom nemaju nikakve veze. Coach je ovdje da svojim klijentima pomogne da objektivno sagledaju situacije koje nastoje riješiti te da ih motivira i ojača da sami dođu do odgovarajućih rješenja. Ne nudi im gotova rješenja, iako bi to mnogi klijenti željeli. Tako je odgovornost za uspjeh zapravo na klijentu.
No, nije sve tako jednostavno, govori nam Devčić: »Ne mogu poreći da se ne osjećam djelomično odgovornom ako klijent ne ispuni ciljeve, iako je konačna odgovornost za rad na ciljevima na klijentu. Moja uloga coacha je pružiti podršku, smjernice i alate. Ako primijetim da klijent ne napreduje prema postavljenim ciljevima, svakako ću nastojati istražiti uzrok, razgovarati s klijentom o preprekama, motivaciji i mogućim promjenama u pristupu.« Uostalom, preuzimanje odgovornosti za vlastite (ne)uspjehe dio je osobnog rasta, a upravo to je i konačna svrha coachinga. No i tijekom tog osobnog rasta koji se neizbježno događa uz dobrog coacha, svakako puno znači ta potpora i objektivan uvid koji coach omogućava. I svaki coach ponekad treba coacha, kažu.
Osim izvršnih direktora svjetskih megakompanija, usluge coachinga često koriste i »obični« ljudi. »Nisam imao puno informacija o tome kako izgleda coaching i što mogu očekivati. Potakla me želja i potreba da pokušam riješiti neke probleme iz situacije iz privatnog života. Coaching mi je pomogao na nenametljiv način sagledati okolnosti iz drugog kuta, bolje se fokusirati i motivirati se da poduzmem neke korake. Definitivno je nešto što bih preporučio, jer sami nekada nismo svjesni koliko su rješenja i prilike blizu, a ne vidimo ih«, govori Ivan (39), liječnik iz Zagreba. I zagrepčanka Marta (42) ima pozitivan dojam o coachingu: »Coaching je odlična stvar! Išla sam u coaching odnos s punim povjerenjem i dala sve od sebe da riješim što sam u tom trenutku trebala. Coaching mi je toliko odgovarao da mi je želja i sama postati coach. Lakše mi je bilo kada sam imala s nekim razgovarati, nego da sam morala sve sama. Coach vidi ono što sami često ne vidimo i usmjeri nas, ali ne na način da daje savjete, nego da sami dođemo do vlastitih zaključaka.«
Zapravo, kao i kod svake druge profesije, vrlo je važno odabrati pravog stručnjaka. Neće vam ni svaki profesor jednako dobro prenijeti znanje, kao što ni svaki majstor neće jednako dobro popraviti vašu noćnu lampu. No, u ovom slučaju coach vama mora omogućiti da zasvijetlite, a da ne pregorite. Zato pri odabiru coacha svakako treba biti itekako oprezan, ali i iskreno predan radu na sebi. Tako i percepcija o tome je li coaching legitimno zvanje ili obično s*anje – osim o formalnoj regulaciji ove nove profesije – uvelike ovisi i o samom klijentu.
